|
|
| < | ožujak, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na rubu mojih misli, riječi koje se u tom trenu vrzmaju po meni, često potpuno nepovezane.
Evo neki blogovi koje ja čitam
Alica iz bjelog zeca čudne zemlje, koji je nestao. tako nešto =)
Božica. za nju neman šta reć, to jednostavno morate pročitat =)
Jedna cura iz mostara, Mia, odlična je.
Dr0can. totalno smeče. zanimljiv blog.
Anđaaaa. Dobar blog, zanimljivi postovi.
Dolazi da me odnese u nove poraze,
Dolazi da pokaže kako polagano uzima me
Dolazi samo da kaže kako slaba sam,
Lagano me ubija lagano krvarim
tek toliko da zna koliko me ima,
a ima me...cijelu...
Zovem se Iva
To je nebitno
Imam nekoliko poroka
Moje postove rijetko ko razumi
Volim svoj grad
Volim more
Ne volim emare
Vrlo san komplicirana
Nepredvidljiva
Temperamentna
Snalažljiva
Osjećajna
Ponekad agresivna
...
a ponekad previše postojim
Volim se zabavljat
Mrzim depresiju
Obozavam crtat
Obožavam muziku
Imam jezive snove.
END OF ALL HOPE
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
This is the birth of all hope
To have what I once had
This life unforgiven
It will end with a birth
No will to wake for this morn
To see another black rose born
Deathbed is slowly covered with snow
Angels, they fell first but I'm still here
Alone as they are drawing near
In heaven my masterpiece will finally be sung
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
Wounded is the deer that leaps highest
And my wound it cuts so deep
Turn off the light and let me pull the plug
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
This is the birth of all hope
To have what I once had
This life unforgiven
It will end with a birth
Mandylion, without a face
Deathwish without a prayer
End of hope
End of love
End of time, the rest is silence
Mandylion, without a face
Deathwish without a prayer
End of hope
End of love
End of time, the rest is silence
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
This is the birth of all hope
To have what I once had
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
END OF ALL HOPE!!
Znas li kakav je osjecaj obuci istu odjecu, namirisati je istim parfemom...
Znas li kako je slijediti stare stope, znajuci gdje vode..
dolazeci stiskati sake do boli, moleci se da si tu..
Kako je bolno spoznati da nisi..
Znas li kako je sjesti na isto mjesto, osjetiti sam taj isti miris u zraku... miris parfema, cigarete i ranoproljetne noci?
Tiho zvati tvoje ime, odazivati se na svaki sum, trzati i dizati pogled pun nade.. a onda spustati isti pun suza?
Kako je to, biti tako bespomocan.. Usnama iskati jedan poljubac, jedan jedini, traziti tvoje, opet tako nedostizne?
Gledati u isto crveno nebo kroz grane borova, trazeci tvoje ruke..
Smisljati razne izlike i price po kojima ces biti tu za samo par trenutaka, i po kojima ce slijedeci korak koji cujem biti tvoj, samo nadati se. Zamisljati te kako se oblacis i izlazis, i trcis, znajuci gdje te cekam.. Htjeti otici jer umor vec svladava, a opet ostati cekati, sa strahom da ako odes da ce to biti bas onaj tren u kojem dolazis, i u kojem se mimoilazimo..
Kako je, odlazeci ici istim putem, spustati pogled i i prazno gledati kroz ulice. I kako je ne gubiti nadu sve do kraja puta, nadajuci se da te isto ono nebo, kojeg si proklinjao podsjetilo da ipak dodes.. Ne znati hodas li sporo od nemoci, ili samo da krades vrijeme, jer se jos uvijek nadas da ce necije lice koje po povratku sretnes biti tvoje..
Pa, znas li kako je to?
(Kao oblak u tvojoj kafi, doci cu u krombi kaputu i cut cu kad ti se moje ime omakne i krene polako sama od sebe posljiednja suza za mene..)
Da budeš tu. Samo jednu noć. Pa da znam da sam te imala, pa da mirne duše mogu sklopiti oči... I izdahnuti na tvojim rukama.
Sad sam više manje svjesna svega. Ali idalje te želim...
I u svoj toj svijesti... I u cijeloj ovoj situaciji u kojoj gledam kako se sve ruši i u kojoj znam da mogu izgubiti sve, znaš li što najviše boli?
To što sasvim sigurno gubim ono što nikada nisam ni imala....
Hoćeš li to dopustiti? Hoćeš li i ti pustiti sve, pa da učinim ono zbog čega mi je svaka noć teška...I tako prokleto besana...
Ma što ja to tražim od tebe...
Misliš li...?
Mislim...
This one is for you, for you,
Only for you,
Just give in to it, never think again
I feel for you...
Netko te ima... To nisam ja.
Okovi od hladnog srebra na mojim prsima.
Jer ako i preživim ovu kišu, bura će me slomiti.
I ova neprospavana noć me već satjerala tamo gdje nitko nije smio biti, protiv sebe same me okrenula.
I zato reci mi sad, jer pitam... Gdje da više idem?
(Davni i hladni snovi naviru. Ponovo rođena prošlost se ponavlja. A sve što sam htjela je da te imam. Samo jednu noć, da osjetim tvoj dah na svom vratu... I jesam, ali se sada više ničeg ne sjećam)
Šuti, dok vjetar grane dodiruje i lomi kao ovo vrijeme mene, ne kvari viječni trenutak poezije... Pisane po mojoj priči.
(Skrivena karta u rukavu, Joker, nikad moj...)
Željela sam ti gledati u oči... Kroz njih tako duboko prodirati u tebe, pa i poznavati ti tajne, tihe i sablasne...
Tvoja sjena se još uvijek poigrava sa mnom, saznajem li više nego što pitam?
Sverazoran zvuk istjeran tišinom šapuće mi na uho... Odlazi!
Osmjeh skriven u kutu tvoje usne, trzaj smrti među mojim prstima.
Naši pogledi blijede kroz trenutke praznog odjeka požude...
Mjesto samo za mene, idila mog perfekcionizma...
Sverazorna tišina istjerana zvukom vrišti mi na uho... Ostani!
Postajem li ono što jesam, mjenjam li se? Ili se samo gubim u tebi... Kada naiđem na svoj odraz vidjeti ću tvoju misao kao svoju sliku, zaista?
Želja u meni gori: hladna navika je neće ugasiti, zapamti.
Sama u sebi nadilazim granicu za koju nisam znala da postoji
(Znaš da te gledam i zato mi ne želiš uhvatiti pogled, ruke mi trne a moja plahost se još uvijek igra svojom najdražom igračkom. Mojom slabosti. Zabranjeno voće.)
Jer ja sam samo slovo tvog razmišljanja,
Koje ne zeliš dobro da pročitaš,
Zarobljena ostajem u tvojim mislima,
Jer ti si laž...
I molim te napusti me....
Bezvremenost ove priče teško je razumjeti. Pokušaj shvatiti jer vječna je,
baš kao i Ona, s ružom u ruci...
Pogledali smo se. Ruševine koje su ostale zaglušujućom tišinom su rekle sve.
Svjedočile snu u trenutku kada se vrijeme probudilo i otvorilo samo za nas.
Svjedočile ljepoti... Ove zvijeri koju smo stvorili.
Koliko slijep možeš biti, krvave suze sam plakala?! I zar ne vidiš da u tom trenutku kockar gubi... sve što nikad nije imao.
Koliko gluha sam kad čujem nikad izgovorene riječi?! Skupo sam ti prodala običan kamen što dijamantom sam ga nazvala.
Lutao si žalom na kojeg su me godine nasukale, i naivno si me podigao iz pepela, sluteći da svoj danak uzimam tiho... Jer tko bolje gospodari tišinom od mene?
Vidiš, zavoljeti me lako je, kako i potonuti kad te teški kamen vuče ka dnu, ali voljeti me teško je, jer bezvlašće proguta svakoga tko pokuša zavladati.
Lako je ljubiti tvoje usne jer se nada rodi u svakom trenu... i u istom umre. Zato reći ću ti, i ti ćeš reći meni, dok se još možemo pogledati u oči, sve u što smo vjerovali, jer u tom trenu nestat će.
Nešto je besmrtno u nama, blagoslov i prokletstvo...
Jer tko od tebe bolje gospodari šapatom što ispunjava tišinu?
Nije ni važno, jer ovo više nismo mi.
Zato primi me za ruku i vodi me kao malo dijete, jer još te trebam, jer još me trebaš....
... Jer se laž pretvorila u istinu.
...Our songs will echo over the mountains and seas
The eternity will begin once again in peace
Gubimo se jedna u drugoj... Ili se možda samo tražimo... Kroz vrijeme koje bolno probada sve u što sam bila sigurna, čvrsto vjerovala da znam. Jesam li ipak godinama griješila... slijepo voljela... iluziju?
Možda me kiša ispire tako lako sa tvojih usana, možda me jednom izgovoriš kao riječ, blagim šapatom, s tihom ptatnjom, i isplačeš me suzom... Sjajnom i kristalnom, prkosnom... i vječnom.
U nama i dalje tinja taj žar, što je bivao vatrom, možemo li opet biti ta vatrena stihija, umilna i ljupka... smrtonosna i divlja buktinja što nas obje guta?
Ovo što smo skupa postale kroz vrijeme tišine nikada neće prestati postojati u nama, ovo što lagano blijedi na ovom svijetu, a u nama živi, besmrtno.
Sada trebam tvoju ruku, tvoj topli dah na svom vratu jer mi je hladno... Podigni me jer pretvaram se u led, a stakleno srce će puknuti i krhotine će me razdirati tiho i mučno, kroz vijekove ću vrištati cijelu sebe, i progoniti dio sebe koji činiš ti kroz svaku agoniju koja pritišće prošlost, koju preboliti neću...
Voli me jer nikada nećeš znati...
Hvala ti... za sve...
... I volim Te, to zapamti.
Nedosanjani san odjekuje mojom glavom... Vjetar me raznosi skupa sa prašinom u neke krajeve koje ne poznajem. A ova kiša... briše me. Ispire me kao i tu neisplakanu suzu u kutu tvog oka, bučno i zaglušujuće kao tišina nestajem.
Vrijeme lagano truli u meni, a ja plaho padam na koljena.... Moja alfa.
Lagano plaćam svoj dug, taj danak što je besana noć nasukala na ove godine.
Vječno nosim žig koji vide slijepi.
Da, moja alfa.... moja omega
Ne moraš vidjeti što sam postala.
Nadživljavam smrt, utkala sam se u dimenziju vremena
Trebam te
Za tebe, za početak ovog što sijedi, odnesi nemoć, promijeni dok možeš jer nikada nemogu reći :
Vapaj ovaj ne čuje se jer usne su već odavno zaspale....
A unazad ići da li povući će sa sobom mene, sve zaboravljam.
Idi, jer kamo i zašto ideš ne znaš
Ostani, jer kada i kako gledaš a ne vidiš ne znaš...
Svjetlost novog dana rasvijetlit će tamu, a moj osmjeh... ah, osmjeh noćnog lepira donjeti će kišu i kada kasno bude i za nas, podjeliti će što ostane svakome sve što pripada... Nehajno odnosiš sve što sam grlila misleć da imam, da moje je, zakopala duboko u sebi i čuvala kao što nikad ništa nisam. Sakrij se, jer ponovo pokazati sve što sada imaš meni ne smiješ.
Odlazim daleko od same sebe, tonem, jer voljeti kasno je, a zaboraviti na ovo što se krije u meni nemoguće je, jer tko živi i znati će, tada i onda kada znalo se ne bude...
Za Nju, hvala što si stavila cijelu sebe pod moje noge, pred svaki korak koji vodi u nepovrat, a ja nisam vidjela:
A sada te mogu naći... pogledati dobro i uhvatiti svaku tvoju misao, jer više nisam negdje gdje ne nalazim sebe dok tražim sve što želim naći, jer mogu biti. Postojati, možda negdje daleko sama jer ovdje ne smijem i ne želim pokazati se, dok vremena je ostalo sakrij me jer nakon prelaska rupe ostat će otvorena zemlja, samo za mene... okrutno.
Na zgarištu života kojeg ostavljaš iza sebe pronađi način da nastaviš dalje za mnon, snagu pronađi jer pazila nisi kome si otvorila karte, a onda ih srušila misleći da su kule, pritom izgubila sve što si vjerno skupljala, za to kriva nisi, niti zasluga moja nije.
Drugi put ćeš pametnije, ne doliči ti ovo....
Ohrabri se i poleti negdje gdje ću te jednog dana čekati, jednim djelom tražiti, i možda još malo, koji trenutak, zavlačiti što dalje od sebe, da budem neokrhnuta od svoje cjelosti koja u komadićima sačinjava slobodu, za zadjni dah... da ne bude bolan kao što bi trebao biti...
Pa eto, nekad me i poželi jer dugo neću vidjeti ono što sam bila, sada stojim u sredini i mirno gledam svoj ishod, u vremenu koje je sasvim netočno za mene... zar ne?
Zavaravaš me pogledom, paraš me.... A ja te tako dobro čitam draga.
A ti si bila prva u redu i gledala ono što nitko ne vidi
Ti si bila zadnja u redu i ponosno stajala i lagano trulila.
Te noći kiša je snažno padala, ispirala smrtne grijehe sa prašnjavih ulica, noslila ih sa sobom u bezdan mraka što se nazirao u daljinji...
Te noći ona je ležala nepomično, dopuštajući da joj kiša opere misli...
Curile su iz nje, tiho žuboreći same sebe.
Vidjela si kako odlaze daleko, čula si što pričaju... tiho, šapuću, sljedila si ih pogledom dok se nisu izgubile pod tuđim nogama, odnešene, nikad pročitane.....
Uhvaćene munjom koja para zrak i razdire tamu načas su se otvorile samo za tebe pokazale put kojim moraš ići, jer svijeću u tvojoj ruci odavno je ugasila oluja...
Prvi izbor, zadnja prilika na relaciji između vremena. NIkad se ne propušta, nikad ne osluškuje niti se ikad čuje, samo je tu zajedno sa jednim običnim trenutkom, nikad pepoznatljiva.
Zajedno s uzrokom i ugašenom svjećom koja osvjetljava njezino tijelo stojiš, nepomično.
Da li je moguće. Znam.
Ti...
TI si ona.
Izgovaraš svoje nedovršeno "Ja" i odlaziš, bez kretnje daleko u smejru koji ti nikad nije bio pokazan. Stojiš ponosno, lagano truliš.
Remember, my child: Without innocence the cross is only iron, hope is only an illusion and Ocean Soul's nothing but a name...
The Child bless thee and keep thee forever...
Svitanje. Onaj gorki osjećaj smrti, onaj ustajali miris truleži i spaljene kože. Krici su ostali visjeti u zraku tako nepomično, lagano blijedeći kroz vremena. Umiruća legenda, zaista je tužno koliko priča nikada neće biti izgovoreno, koliko priča neće izaći na svijet već će ostati zauvijek neispričane plaho sjećajući se vremena kojem su svjedočile. Možda je i uzalud tražiti nedovršeni krik u zraku, jer tko želi sebi nanjeti muku da ga mora dovršiti, vraćajući se u vrijeme u koje ne pripada, u vrijeme za koje nije predviđeno, u vrijeme u kojemu ne smije biti, koje nije dopušteno.
Zašto onda skrivaš pogled?
Pa pogledaj u koje si se vrijeme vratila, i pogledaj, da li si našla što si tražila?
A ti si šuteći ispričala povijest, bez glasa si slomila čašu u mojoj ruci, tonom koji lomi staklo onako nemilosrdno. A ja sam bez očiju vidjela što nisam smjela, u krivi trenutak sam progledala.
Krivo vrijeme draga, posve zabranjeno za nas.
Zatvori se u krug, zašto me ne slušaš? Zašto mi uporno prislanjaš nož uz vrat, taj tračak svjetla u tvojoj kosi, zašto ga nosiš. Zašto se gubiš i nalaziš i istom trenu?
Preko urušenog mosta prelaziš, ne radi to.
My fall will be for you, my love will be in you, you were the one to cut me, So I'll bleed forever....
